Voda je zivotna sredina u kojoj je nastao zivot i bez ciste i zdrave vode nema zivota. Vecina reka, narocito u razvijenim zemljama sveta, postale su kanali otpadnih voda. Industrijske i komunalne otpadne vode prevazisle su kapacitete vodenih tokova, pa voda nije u stanju da te otpadne materije razgradi. Velike reke u Evropi nose tone stetnih supstanci (npr. soli teskih matala: zive, olova, kadmijuma, te celuloznu pulpu, ulja, deterdzente i dr.), pa se ne mogu koristiti za pice i rekreaciju. Necistoce u vodi se razgradjuju pomocu razgradjivaca. Medjutim, ako su ti procesi neprirodni i voda opterecena velikim kolicinama stetnih supstanci, potreban je dovod rastvorenog kiseonika radi povecanih oksidacionih procesa.

    Zbog toga se smanjuje kolicina kiseonika potrebnog zivim bicima (biljke, ribe i dr.). U krajnjem slucaju, nedostatak kiseonika dovodi do uginuca zivih bica u vodi i takva voda postaje mrtva. U takvoj vodi mogu ziveti samo anaerobne bakterije, koje mogu ziveti bez kiseonika.

    Prema procenama, u mora i okeane godisnje se ispusti oko 6 miliona tona nafte i njenih derivata, 200.000 tona olovnih spojeva, 5.000 tona zive i ogromne kolicine pesticida. Osim toga, znatne kolicine nafte i njenih derivata dospevaju u mora i okeane kao posledica udesa tankera i kvarova na naftnim platformama. Voda je nezamenljiva u velikom broju tehnoloskih postupaka.

     Poznati su podaci o potrošnji tehnoloske vode po jedinici proizvoda u nekim granama industrije. Ako se u vodene tokove ispustaju fosfati i nitrati iz vestackih djubriva, deterdzenti iz domacinstava i hemijske industrije te filtrat iz deponija otpada, tada te materije potpomazu rast vodenih algi, koje imaju izraženu potrebu za kiseonikom. Time se voda još više osiromasuje sa kiseonikom. Uginucem i truljenjem tih algi trose se i poslednje zalihe kiseonika u vodi, sto dovodi do gasenja zivota.